četvrtak, 13. rujna 2012.

TRČALO SE NA SVE STRANE


I tako dan po dan stigli smo i na početak kolovoza, a kako je on ovdje već tradicionalno evo 45 put obilježen trčanjem tovara po mjestu, tako i ove godine nije izostalo smijeha, pjesme, hrane i pića „po povoljnjim cijenama“, gužve i rijeke  ljuda se sljevala sa svih strana izlazeči iz automobila svih mogućih registarskih tablica. Već od samog jutra odisalo je selo (za mene još uvijek moje malo misto iako su općina već uvelike) pripremama, a sve skupa je podsjećalo na kraljevsko vjenčanje sa velikim brojem uzvanika, a ne trku tovara. Zgodni i mladi dečki su u prekrasnim narodnim nošnjama dalmatinaca šetali magarčiće po ulicama koji su bili više nego atrakcija izazivajući oduševljenje ne samo diječice, već i odraslih koji su zastajali i virkali, komentirali i smijali se, htijeli svakog pomaziti ili se uslikati, a samo dragi Bog zna što je tim jadnim sivim stvorenjima bilo u glavi i kako su oni u tom trenu gledali na to sve skupa. Tu i tamo bi koji zastao i ukopao se kao ratni tenk i ispustio glas iz dubine duše , a njegovo prodorno iaaaaaaaaiiiiiaaaaaaaaa orilo je ulicama, pa iako su u tom trenu ljudi poskakali obično u panici na sve strane, ubrzo bi se pribrali i oduševljeno pljeskom popratili ariju velikog pijaniste J i stvarno su mi slatka ta stvorenja i volim ih gledati od malenih nogu, prisjećajuć se onih dana kada je to bila samo malena i seoska zabava, sa malobrojnih posjetiteljima koji su  znali i došli ju pogledati.

Danas…. Prvo sam se smrzla na plaži (a baš sam pomislila da je to od jakog vijetra koji je puhao i dizao ogromne valove, pa malo malo zasipao nas koji smo blizu mora posjedali uživajući u tom prizoru), no onda sam shvatila da mi se iza leđa prišuljalo nešto ogromno što je ispuštalo tihi i piskutavi zvuk. Da vjerujem u svemirske letjelice već bi maštala o tome gdje ću se uskoro noći, no to je bio samo ogroman kombi sa još većim tanjurom na krovu i radarima koji su se lagano rotirali tražeći valjda signale za „direktan prijenos“. Našlo se nadalje tu i RTL-a , dnevnika hr, automobila sa još kojekakvim zanimljivim natpisima i reklamama i sve je odisalo onako kao da će stvarno biti jedna lijepa fešta i pravi događaj. U tom sam trenu pomislila kako će se u ovoj noći vjerojatno „po povoljnim cijenama“ i zrak prodavati i ne mogu reči da sam puno promašila, no kako sve ide „za tovare“ ,ajde nije mi bilo žao. Stvarno su zadnjih godina poradili na njihovoj kvaliteti življenja i na njihovom uzdržavanju i sl. No ovih sam se dana isto tako uvjerila i kako je selo od kako su porasli i postali općina krenuli u „napltu“ svega što se može , pokušavajuć tako odjednom skupiti što veću lovu, vjerojatno i ne razmišljajuć kakvu će to reklamu ostaviti na njih u buduće. Tako da recimo osim preljepog uređenog parkinga u samom centru mjesta, naplačivala se i stara, neuređena borova šumica, koja je nekada davno služila kao prekrasan kamp, sada devastiran i totalno uništen (ah srce me boli), no eto ako si htio ugurati se tu na još koje slobodno mjesto jedan dečko je uzimao 20 kn za parkiranje, a ja sam samo pomislila dal je netko i njega postavio tu od opčinara ili je jednostavno samostalno došao i odlučio se zaraditi. Jer sam se uvjerila x puta ovih dana kako ovima ovdje ne nedostaje niti mašte, a niti smjelosti kada je zarada u pitanju, pa tako bez problema iznesu nekakav stolčić pred svoju kuću i na njega poslažu svoje „proizvode“ sa cijenama i otvore prodaju ili još bolje napušu nekakvu ogromnu loptu i dovuku cijelo čudo smeća, bicikala i boca na glavnu i najnagužvaniju plažu i na karton obične kutije napišu „15 min – 20 kn“, pa ako ćeš se vozati u lopti izvoli. Nema veze što je plaža krcata malenim dijecom, invalidima i ljudima, a oni zauzmu pola plaže za drlog, o ponašanju niti ne bih, tuše i guše sve oko sebe, bacaju se na sve strane, psuju da bi se svaki kočijaš postidio i „odišu turizmom“. Ja samo znam da kod mene doma u O, kada bih nešto tako napravila, komunalni redar bih mi se isti tren stvorio iza leđa i naplatio kaznu od koje bi mi bilo zlo. Napaćen narod , osiromašen ratom, sve manje šanse ima da zaradi na bilo koji način, no to nije ovdje slučaj u Dalmaciji, gdje možeš ladno nakupiti školjaka na plaži i poljepiti gore cijene izlažuč svoj „rad i trud“ na prodaju. Ehhhhh dal se toga dosjetio i dečko sa parkinga nemam poima, iskreno to će mi ostati i dalje nepoznanica. Naravno da se naplačivao simbolično i ulazak na trke, al ja to godinama ne odlazim gledati i plačati ulaznicu (moja je obitelj dovoljno velika da mogu ona ostaviti samo na to dobranu svotu), već uredno sjednem na terasu koja je na idealnom položaju kao i kuća , malo uzdignuta na brdašcu u samom centru i uz kavu, bevandu, pivce, kokice i kojekakve delicije, u društvu meni najdražih navijam za nekog tamo tovara svojski se trudeć pljeskati svaki puta kad top opali za početak. Uživancija ! Sami centar, a tako daleko od svijeta i gužve, pa što ima bolje, to se ne može platiti. Eh kada prođe sva ta pompa oko trčanje i krene lagano zagrijavanje u bendove na binama, skupimo se i krenemo malo prošetati i vidjeti kakva je fešta, kakva se roba većeras obukla, što kažu u selu i kakvih novosti ima, jučer je bila fešta janjetine i piva, pa da vidim kako su prošli domaći, koliko je bilo jake i prave konkurencije i što kažu za taj domaći „oktober fest“ koji je trajao do sitnih jutarnjih sati , dal je bilo zarade kakve.

Prvi dojmovi me nisu podigli u nebo baš, gužva da poludiš, ljudi koji se muvaju tamo vamo pokušavajući šetati rivom, slikajuć se sa svakim tovarom i njegovim zgodnim vlasnikom koji nosi ponosno dalmatinsku kapu, a ima još živaca pozirati, klikajući svaki kamen, palmu, natrpane štandiće, peke, roštilje, konobe i kafiće i sl. Kažu da mještanima to ide na živce, no iskreno nisam do sada čula puno negodovanja, ili možda zato što sam tu više nego domaća, još od kako je moj dida kuću sazidao, pa spadam u sastavni dio sela, a tako se i osjećam. Dalmatinke zgodne i dotjerane, čak i one u poznim godinama, šetaju i prepričavaju sve i svašta i stvarno je lijepo vidjeti toliku masu ljudi na jednoj ovakvoj fešti iako mi se iskreno čini da je ove godine puno i daleko manje ljudi ovdje nego prijašnjih godina. Naravno naša će država opet reći kako smo potukli sve rekorde turističke sezone, kao i svake godine, u što ni najmanje ne sumljam, jer naša država odavno ima svakojakih rekorda, a najviše u laganju i zamajavanju naroda. Na bini se ubrzo pojavila grupa dečkiju koja je očigledno skužila da u T ima jako puno SLAVONACA, pa raspalila oštro i brzo po poznatim mi taktovima od kojih se srce napuni ponosom i ne možeš stajati mirno. Tek se tada vidi koliko je mojih dragih ljudi iz ravnice, odjednom su ruke gore i svi pjevaju na dobro poznate riječi, sa odličnim i tako lako prepoznatljivim naglaskom, veseli i oduševljeni, baš onako pravo prijateljski nastrojeni ljudi. I opet sa ponosom pomislim kako smo različiti od ovih drugih dijelova lijepe naše, pa možda otuda i netrpeljivost prema nama, ali što se tu može, tako je kako je. Osjetih ja to na svojoj koži x puta. Šetajuć nailazim na štandove sa mojim slavoncima, svi se radosno pozdravljaju, poznaš pola tih dragih ljudi, ako ne privatno baš, a ono bar iz grada, vojske, ulice, škole, svi se rado i uz smijeh pozdravljaju i grle sretni što vide jedni druge, naše kokice, naša slatka vuna i hrpe diječice oko nje, dobro poznata kotlovina na čošku ulice i lega koji ju stručno slaže. Ponosna i sretna, nemam što drugo dodati.

Ubrzo je dečke zmijenila pjevačica dobro mi poznata, no ne mogu reči da sam oduševljena njenim pjevanjem, ma mala je ok, krenula čačinim stopama, nije loša, ali nije to TO za moje uho. Vidim ljudi polako kreču na sve strane i u svim smjerovima, bacim oko na sat, pa i nije tako kasno, ali valjda su preumorni od svega i svih doživljala što ljeto nosi, pa se lagano razilaze i polako gmile na sve strane. Ostaju većinom pripita ili napita mladež (oooooooooooooo bome ih ima da ne povjeruješ) koja se kotrlja i valja po podu, većinom sjedeć u nekakvim NLO krugovima na cesti ispunjavajuć njihovu sredinu svim mogućim alkoholom i colom kako bi prikrili tragove, jer su velika većina njih daleko od dozvoljenih 18 god i punoljetnosti. Ružan , jako jako ružan prizor, isto kao i ogromne količine smeća koje ostaju na ulicama, po žardinjerama sa cvijećem, trg je preplavljen doslovno bocama, papirima i pet ambalažom, otpadcima hrane i sl. Odlučih i sama da mi je dosta i krečem u svoju mirnu i tihu , malo izdvojenu uličicu, zahvaljujuć Bogu dragom što nisam na samoj prometnoj cesti, svijesna mira i izoliranosti koju imam. Barem mislim tako. Na početku policijska „marica“ čisto da se nađe tu (stoji ona cijelo popodne), al nigdje dečke u plavom nisam vidjela. Valjda je sve još uvijek u granicama dozvoljenog. Nailazim na skupinu pijane mladeži koja sjedi na pola ceste u poznatoj NLO pozi, direkt susjedu ispred vrata i jednostavno se ne mogu oteti dojmu odurnosti i ogavnosti koju vidim pred sobom, jer sam i sama majka 3 dijece. Prolazim i čujem iza leđa komentare koji mi dižu lagano tlak, pa si mislim da se okrenem i podignem buku malo ili da hladno prođem dalje. Znam….ako sada krenem sa vikom i drekom podiči ću pola moje mirne ulice na noge u ove sitne sate iza ponoći i kad se svi strće braneč svoje pragove od ovakvih pitaj Boga što će se desiti, zdrav razum prevladava, a ja polako odlazim dalje ostavljajuć 3 djevojke iza sebe koje su povraćale i vršile nuždu na sve strane i 7 dečkiju koji su se pokušali osoviti na noge i krenuti ulicom dolje u gužvu koja je još tamo trajala. MLADEŽ – što da kažem…opet tema za neki drugi blog, nadam se samo da su im roditelji ponosni na njih i da znaju kakvu mladež ostavljaju lijepoj našoj. I tako ne vidim ovdje neku svijetlu budućnost, pa mi je ova slika više nego realna slika trenutnog stanja u Hrvatskoj kao i pijane budućnost. I dalje moram NAPOMENUTI, da nisu svi mladi isti , nisu svi ljudi isti, ni svi roditelji isti, ja pišem o onome što vidim , bilo da je pozitivno ili negativno, no stvari koje me fasciniraju u danom trenu moram staviti na papir jer na taj način izbacujem svoje frustracije, lječim dušu, to mi je ispusni ventil. Ujutro, sa svitanjem, kada su smećari prošli i odneli vreče ostavljene na mjesto za njih, uredno ostavljajući sve sitno pobacano smeće po ulici, bude se susjedi koji su prespavali noć i događaje, pa uz psovanje i viku skupljaju ispred svojih vrata ostatke, izvlačeć kante sa vodom i pokušavajući svoje pragove dovesti u red. Ustala sam i sama prateć muža koji je išao poslom u V, obratih se susjedu pored mene koji mi ljutito govori „da kaj je ovo, šta je ovo bilo noćas, sam videla šta su mu napravili ispred vrata“, ma vidjela reko susjed, zvala te na mobitel , ali očito si jako jako tvrdo spavao kad nisi ama baš ništa čuo. Razgovaramo kratko i dogovaramo kavu za 5 min kod njega da se smirimo i popijemo jednu ranojutarnju, pokušavajuć skupiti dojmove, a znala sam da će se na „domjenku“ skupiti još njih isto ovako par ranojutarnjih ptica, ljutih što moraju rano ujutro raditi istu stvar. Čistiti tuđe smeće.

Počela ja o tradicionalnim magarečim trkama, a zvršila sa sasvim nećim drugim. Da ne bude sve ružno i otužno, reči ću još samo da su magarčići stvarno draga stvorenja, obožavam kada se proderu i pročiste glasnice, imena koja su im nadjeli njihovi vlasnici su smiješna i komična i uvijek se veselim ovoj fešti početkom kolovoza. Nije to više kao što je nekada bilo, kada se ponešto dijelilo i besplatno, a ljudi bili više bezbrižni, raspoloženi i ljubazniji, komunikativniji i društeniji. Sada su ovo neka druga vremena. Znaju to i magarčići vjerujem ja, možda i oni žale što ćemo u EU bojeć se što ih čeka skupa snama, a kako su ovo bile zadnje trke prije ulaska u EU, baš me zanima kakvo će izvješće i blog biti sa sljedećih trka nagodinu. Neka se dobro odmore i naspavaju, papaju svoje raslinje i uživaju u mediteranu, dragi naši hrvatski tovari.




ponedjeljak, 3. rujna 2012.

VIŠE CVIJEĆA – MANJE SMEČA



Imamo mi tih parola kojekakvih po televiziji da ti pamet stane, sve za dobrobit očuvanja okoliša, zeleniša i lijepe nam naše, ne mogu reči da su reklame loše, slogani bljutavi, a i same akcije su hvale vrijedne jer pokušavaju očuvati ljepote kojima odiše moja zemlja. No… Mislim da bi puno više trebalo biti reklama o toleranciji, kulturi, ponašanju na javnim mjestima. Poraditi na svijesti ljudi i na njihovom shvačanju i prihvačanju života, no to bi onda bio poseban blog opet o odgoju i školstvu, od vrtića , pa nadalje, a to je tematika za knjige i enciklopedije, otprilike tih raspona. Ovih sam se dana na moru x puta već uvjerila u to isto toliko koliko i u to da sam još više sigurna kako će nama tzv. europa  kojoj hrlimo biti smrt i pretežak teret koji definitivno nećemo moći nositi.

SMEĆE naše svagdanje… Treba li išta više dodati na ovu rečenicu. Definitivno ga ima na sve strane, a još više ljudi koji ga gomilaju gdje god stignu, prođu i spuste svoju guzicu ili torbu. Nekada je ovo bilo mjestašce puno manje i tiše, tako da je automatski i smeća bilo manje na javnim, vidljivim mjestima, no evo ovo je još jedan nedostatak civilizacije i nadolaska nje u ovako mala i preljepa mjesta. Šetajuć morskom obalom od mjesta T do mjesta V nisam mogla ne poslikati par fotki sa kamarama i hrpetinama odpada koji je virio iz gustiša, trave i iza svakog drveta, prepunim kantama za otpad i smeću sve pa do mora i u njegovom plićaku. Nije to samo odbačeno svakodnevno smeće, ima tu i ležaljki, dijelova odjeće i obuće, amblaža i svih mogućih stvari koje možete zamisliti, a pravi ste sretnik ako ipak ne vidite šprice i igle koje odbacuju „noćne ptice“ nakon svojih „letova“. I da se razumijemo, nije ovo samo ovdje, u ovom mjestu i u ovom dijelu svemira, mislim da je ovo jedan ogroman problem koji se poput pošasti širi svijetom, a eto ja ću se bazirati samo na lijepu našu i mjesta u kojima boravim, da ne bi opet morala pisati enciklopedije i bestselere.

Ništa bolja situacija nije niti na plaži gdje odlazimo. Kolegica iz grada gdje inače živim ima kuću ovdje kao i ja i poznaje curu koja je zadužena za čišćenje plaže, eto neki dan mi spominje kako joj se jada da joj se ne radi po ovim vručinama, pa malo eskivira i ne čisti baš svaki dan kako bi trebala, a valjda je dovoljno jednom u tjedan dana ?! Pa je da, naravno…. Na ulasku u plažu služite metlice i lopatice neka si turisti, furešti i svi koji bi osunčali svoja tijela prvo pomeli sve šišarke, otpatke, čikove, ljuske i pet ambalažu koja se kotrlja na laganom i romantičnom povjetarcu. Sjedim ja tako na plaži, zavaljena u svoje i samo svoje mjestašce na kamenu, sunašce lagano grije, predvečer je i plaža je još puna, ali većina se kupaća odmara, uživa u zalasku sunca ili se pak sprema i pakira za doma na večeru. Na glavi mi šešir ogromnog oboda boje zrelog sijena koji se total utapa u boje moje kose, na nosu očale ispod kojih promatram svijet i dijelujem nezainteresirano, bezbrižno i opušteno, no poput pravog kamelenona, stopila sam se sa okolinom i promatram svijet oko sebe tražeć ideje za novi blog. I naravno….. SMEĆE! Uza sve to bi se morala dodati kultura i netolerancija, jer je jednostavno usko vezano sve jedno za drugo, no pogled mi se doslovno lijepi za gomile otpadaka koje ću pokušati popamtiti i vidjeti dal će i sutra biti ovdje ili je priča o eskiviranju čistaćice plaže ipak dobro smišljena bajka. Hmmmm sve sam sigurnija da će smeće ipak i sutra biti tu na žalost. Ne znam tko je gori u odlaganju otpada, no moram zaključiti da naši ljudi definitivno prednjače ispred stranaca u tome, kao i svojom nekulturom, bahatošću i kretenizmom, prseć se što su ipak i ove godine unatoč svemu oni baš ti koji su došli na plavi nam Jadran, pa ga valjda zato mogu unakaziti i uprljati do samih granica zdravog razuma. Moram napomenuti, da UVIJEK I SVUGDJE postoje iznimke, pa tako i među onima koji ipak znaju kako i gdje baciti smeće. Kada bi morala postaviti rang ljestvicu od 3 najgora mi zagađivača, ne znam kojim bi redom krenula, no znam da bi na prvo mjesto postavila definitivno pušače. Iako bi mi mnogi sada rekli „to je zato što ti ne pušiš“, definitivno se ne bi niti okrenula na tako glup komentar, znajuć da mogu biti toliko nekulturni, bezobrazni i netolerantni da bih ja (da iznajmljujem apartmane) uzimala samo NEpušaće sebi ili bi pušačima odrapila xxl veću cijenu apartmana. Iskreno me nije briga tko što radi u svoja 4 zida, dal će trovati svoju obitelj i sebe ili ne, to je pravo svake osobe, ali kada se takvo što dešava javno e onda je to tipična sramota i nekultura koja ne samo da može imati svakojake neželjene posljedice, već i dokazuje da su ljudi strašna bića. Tako ja promatram nekolicinu, sada mi već dobro poznatih obitelji na plaži koje su tu došle i koje dime kao turčini. Nakon ama baš , ali ama baš svakoga kupanja i završene rečenice, pale jednu za drugom cigaretu nimalo se ne osvrčuć na ostale oko sebe, dal kome smeta njihov dim i smrad i dal ima možda male dijece oko njih. Nakon popušene cigarete ili ju odbace u more ili ju „zatuku“ u kamen i uredno ostave tamo, skupa sa crnim i smrdljivim tragom koji se naravno odmah poljepi na ručnike drugih nedužnih koji će doči i pokušati se osunčati na tom mjestu. Hrpetine i hrpetine čikova koji ostaju na pustoj plaži samo su dokaz koliko je niska svijest i kultura pušaća. Ipak vidjela sam i strance koji su uredno uzase imali konzervu dopola napunjenu more i u nju ubacivali opuške, jer se eto nedaj Bože nešto može zapaliti. Pa zar su oni ti koji trebaju više čuvati i cijeniti naše šume nego mi sami ? Strahota…. Već je par požara bilo od kako sam tu, većih i manjih i ja uvijek kažem da je po meni najveći postotak paljenja cigareta izbačena kroz prozor nekog luksuznog i brzog auta. Uz dužno poštovanje na cestama i magistralama se nitko ne zaustavlja i ne roštilja i ne pravi festivale. Neću ni napomenuti da mi je neopisivo ugodno kada navečer legnem u krevet i kreteni pored mene na nekakvom balkonu zadime sve oko sebe, tako da meni pune sobe budu njihovog smrada, a ja nemam poima dal zaprašuju komarce ili što se dešava, budeć se iz sna i pokušavajuć uhvatiti zrak. Totalna nekultura i necivilizacija. Dobro je ako se ne dernjaju i ne pričaju tako da razbude pola sela, jer eto oni su face koje ove godine ipak imaju za odlazak na more, ne može si to svatko priuštiti zar ne ? Bome ne može niti kulturu, očito je i to postao pojam i povlastica samo malobrojnih.

Znate li da ja kao vlasnica kuće za odmor plaćam paušal za odvoz smeća kroz svih 12 mj tekuće godine ?! Pa da, ne bi to trebalo biti ništa čudno zar ne, to je samo paušal koji je inače toliki da mi je muka, ali ajde sve za dobrobit lijepe naše i punjenje kojekakvih proračuna od kojih mi je u biti muka. Svi se bune protiv toga, ama baš svi koje znam u svojoj okolini jer ovdje smo 2-3 mj možda i ne vide ljudi zašto bi plačali nešto što ne potroše, nikome nije jasno. Da stvar bude bolje tzv. glomazni otpad se odvozi samo SAMO 2 puta godišnje i to u proljeće i jesen kada tu nema žive duše. Dakle ako si vlasnik kuće i želiš se riješiti glomaznog otpada moraš doči ta 3 dana u proljeće ili jesen i riješiti se toga, nebitno dal ti možeš doči ili ne. Neću ni spominjati dalje priču da većina ljudi naravo u tom periodu ne može doči i da se onda kada i dođu rješavaju „problema“ na sve moguće i mile načine, ne razmišljajuć o apsolutno nićemu.Uz psovanje  i pompe kako mi sve to uredno plačamo i kako dalmoši samo lovu čekaju od turizma, a ne rade ništa, otpad se i dalje gomila gdje god se stigne. Na to dodajte i domaće koji su u ona 3 dana kada su trebali čistiti proljetos imali fjaku, pa im se nije dalo i hrpe turista kojima ne pada na pamet vozati nazad pokidane ležaljke i suncobrane, pa nemaju poima gdje će ih ostaviti. U biti glomaznog otpada tj. njegovog odvoza nema i snađi se kako znaš i umiješ. Trebam li što dodati ? Koliko god se ja trudila održati oko sebe čist okoliš, a prvo i osnovno svoj stambeni prostor, zlo mi je gledajući mnoge koje za to uopće nije briga, pa čak i one koji su zaduženi za čistoću i uredno ostavljaju iza sebe smeće i smeće onoga „što oni sada neodvoze i nije to do njih“. Turizam ? Ponekad se pitam kako ćemo mi u tu lijepu EU kada ni smeće ne znamo za sobom pokupiti.

Mogla bih ja sada još malo o smeću (iskorištenim pelenama, otučcima, građevinskom otpadu, kantama iskorištenih boja, kondomima i hrpetinama papira, maramica, baterija i sl.) no mislim da stvarno nema smisla. Jer ja sam sitna ribica u moru koja progovara o problematici koja je sveprisutna i uvijek tu, o kojoj se drobi na svim razinama, ali ne radi niti na jednoj. Pokušat ću i danas pronaći neko mirno mjestašce za sebe i svoje najmilije i provesti dan na plaži i suncu, a možda malo i čornem ispod šešira i naočala da ne gledam sve oko sebe, čisto da odmorim dušu. No znam….. opet će me nešto bocnuti kako bih dobila inspiraciju za novi blog.





subota, 1. rujna 2012.


ODLAZAK   NA  GODIŠNJI ODMOR U DALMACIJU

2012. godina odiše recesijom, prosvijedima, nemirima i bijesom gladnog i izmučenog naroda , koji se više doslovno ne snalazi u vremenima koja su nastupila i koji što od tuge, bijesa, jada i nemoći većinom gura glavu u pijesak, a i ono malo buntovnika koji na pragu zdravog razuma pokušavaju probuditi svijest ljudi i pobuditi ih na revolt i promjene, gubi snagu i glas. Većina ljudi kuka kako je teško živjeti danas, mašta nostalgično o nekim tamo boljim vremenima, prisječajući se kako su nekada bili sretni i kako je bilo lakše živjeti. No nije li uvijek dijetinjstvo najljepše doba ? Ima li to istinske veze sa današnjim načinom i kvalitetom života? Oduvijek su stariji govorili kako je „njihovo dijetnijstvo bilo bolje i ljepše, kako se nije imalo, ali su dijeca bila zadovoljnija i sretnija i kako su to bila neka bolje i ljepša vremena“. Tako su pričale naše bake i djedovi, pa nakon njih očevi i majke, sada mi to pričamo svojim klincima koji će vjerojatno prepričavati to isto svojoj dijeci. Jednostavno to je tako valjda u povijesti čovjećanstva. Gledajuć današnje vrijeme stvarno je teško. Neimaština i nezaposlenost, besparica i ogorčenost su uhvatili pošteno maha. Osjeti se to na svakom koraku i vidi na gotovo svim licima na ulicama moga, a mislim i svih ostalih gradova lijepe naše. Tako i godišnji odmori nisu više što su nekada bili. Poslodavci nedaju više regrese, ali zato dijele otkaze šakom i kapom ili „kolektivne i neplačene godišnje odmore“ i slična sranja od kojih se ljudima diže kosa na glavi. Odlazak na godišnji nekada (kada sam i sama bila dijete) bio je veseli doživljaj kojem se veselila cijela obitelj, a danas je to muka i kuknjava, gdje ćemo i što ćemo i kako se malo odljepiti od svakodnevnih problema. Novaca se i tako nema, nema se kamo jer je sve i odviše skupo za prosječnog HR građanina, a rijetki su oni koji imaju nekakve prijatelje ili eventualnu rodbinu gdje bi se mogli usidriti bar koji dan i promijeniti klimu i mjesto boravka. Čisto da nam klinci skontaju da postoji još gradova u lijepoj našoj, da nije jedini onaj u kojem su se rodili i žive cijelo vrijeme. No i prijatelja i obitelji je sve manje, koji će tako izači u susret, a sve je više razloga zbog nedruženja, nepozivanja i neslaganja. O njima niti ne bih sada krenula jer bi onda ovo bilo sve , samo ne blog o odlasku na godišnji odmor. Eto moja je obitelj ove godine ipak vidjela more, ne znam što bih rekla o svemu skupa, koju ocijenu dala za kompletan dojam i kako okarakterizirala ovaj srpanj i kolovoz na bari, ali mogu samo reči da uvelike nosim i sreču i tugu zbog svog ljetovanja koje je bilo doslovno ispunjeno svakojakim čudima i događajima o kojima bih mogla pisati knjigu.

Pripreme za odlazak na godišnji tekle su sporo. Nisam o tome niti razmišljala, svijesna da svaki dan mogu britko odustati od godišnjeg i tako razočarati svojih 3 klinaca koji su se veselili da napokon ovo ljeto svi budemo na okupu barem malo. Doslovno zadnji dan sam potrpala sve u auto (hvala ti bože na novom autu koji smo kupili doslovno na muletinu par dana ranije i to takvom slučajnošću u koju još niti sad ne mogu povjerovati), utrpala na kraju 2 dijece (treće je već bilo tamo u sezoni), dodala 2 psa, ukrcala se ja i na kraju muž, prije toga izljubila cijelo dvorište, susjedi uvalila zalijevanje cvijeća, čuvanje mačka i još kojekakve aktivnosti i sa prvim paljenjem uličnih lampi krenuli smo u mrak i neizvjesnost putovanja. Hvala Bogu put je protekao glatko i bez problema većih tako da mogu reći da sam bila relativno zadovoljna sve do dolaska defacto na odredište, a tada su poćele muke po dalmaciji, svim njenim ljepotama i nedostatcima, čangrizavim babama i nauljenim fureštima, gužvama i uskim ulicama, vručini od kojih su se lijepile plučne maramice, a mozak pretvarao u kašicu za bebe. Prekrasno jutro i mir, prvi pogledi sa velikih brda na prve morske uvale i sve ushićenje, zamijenila je nervoza i živčanost, grintanje i karanje (da ne bude zabune radi se o svađanju J ) muka po Ivanu da se nađe benza sa auto plinom, neljubaznost domačih i negodovanje turista i još more stvari od kojih sam poželjela da nisam niti krenula na godišnji. Napokon smo obavili sve što smo trebali u Š i uputili se na naše odredište, maleno mjesto T koje sam zavoljela u najranijem dijetinjstvu, kada mi je dijed sazidao kuću ovdje i kada su me on i baka redovno dovodili ovamo tokom cijele godine, omogućivši tako mojim roditeljima da vrtić (koji je onda i tako bio pojam) zamijene baka siterom. Obožavala sam seoce u kojem su ljudi bili prijazni, dragi i svak je svakog znao, more je bilo najplavije na svijetu, a cvijeće i mirisi nezaboravni, maleni broj stanovnika se poznavao međusobno, pa sam tako imala od malih nogu svoje društvo tu i bilo je to lijepo okružje za odrastanje jedne slavonke koja je voljela i ovaj dio svoje lijepe Hrvatske, baš kao i svoju zlatnu ravnicu. Nakon djeda i oca naravno kuću sam nasljedila ja, a naravno i sve što ide snjom, pa tako i nagli nadolazak civilizacije i razvoja u moje mirno i maleno mijesto i svi mogući problemi koji idu s tim. To sam uvidjela čim sam se primakla malo mijestu uvidjevši da već na izgled to nije ono mijesto koje sam ostavila prije par godina kada sam zadnji puta bila ovdje. Ogromno, izgrađene vile i kućerine, more i rijeke ljudi koje su bauljale po vručini tamo vamo, riva i more zamijenili su parking i trgovine, štandovi, gledala sam sve to sa čuđenjem i nevjericom, neshvačajući gdje je nestalo djetinjstvo i njegovi mirisi. Umjesto dobrodošlice starih prijatelja dočekale su nas psovke „domačih“ na svakom čošku, bijesni i u prosvijedu radi „furešta“ koji su im išli na živce, no opet dobrodošlih kada su vadili novčanike iz džepova. Enormno skupi štandovi i trgovine još su više dolazile do izražaja na 36 stupnjeva C koji su palili i žarili kamen, svu ljepotu nekadašnjeg življenja zamijenila je nekultura i nemar, smeće na sve strane i netolerancija svak na svakog, grabež i otimačina za parkirna mjesta, tuđe novčanike i lovu i turiste na kraju koji su sa nevjericom nekako promatrali sve skupa, sem onih koji su ili imali dovoljno u džepu da se ne zamaraju ili nisu imali poima gdje su dospjeli i što ih je snašlo. Pomislila sam kako je dobro što sam u jednom malo uvučenoj ulici koja iako je u centru nije na čisto prometnom mijestu, al već pri samom pokušaju da se uspemo autom u nju razočarano sam shvatila da ovdje nema niti pravila parkiranja, ponašanja, policije, pauka, bilo kakvih znakova, odredbi i kulture vozača. Nakon tone izgubljenih živaca parkirali smo se, suprug već vidno nervozan i bijesan, dijeca i psi iznemogli i scrpljeni do krajnjih granica, a ja…. Ma tko me pita, dobro sam i živa još i mogu razmišljati svojom glavom. Ispakiravanje stvari bilo je expresno jer je vručina bila više nego nesnosna i u glavi nam je bila samo morska pučina u koju smo htijeli uroniti i ohladiti svoja izmučena tijela i glave. I da ne bi bilo sve crno i otužno , puno kiseline i gorkog okusa u ustima moram dodati da je sljedeć jutro koliko toliko donjelo olakšanje, mrvu soli i mirisa mediterana, mrvu razuma kada sam se naspavala i pokušala sabrati misli, posložiti kockice i pokušati zamisliti moje ovogodišnje ljetovanje. Zacrtala sam sama sebi da neću biti nezadovoljna, koliko god to bude moguće, svijesna da mnogi ove godine neće ići na more, a već sam iduči tren pomislila kako ništa puno ni ne propuštaju. Neću biti ljuta, bijesna i ogorčena na sve što vidim, a već sam sljedeći tren pomislila kako ovdje sve graniči sa normalnim razumom. Stvarno ću se potruditi da mi godišnji prođe kako tako i da uživam sa obitelji, kad već imam ovo malo svoje djedovine, mrvu kamena koja mirno spava poput uspavanje ljepotice, pepeljuge u moru naprasitih i gordih vila i kučerina, koje su usputno bile napola prazne. Odlučila sam uživati u svemu što sam voljela kao dijete i u svemu što me je oduševljavalo, no nisam znala postoji li to još uvijek i danas, miriši li ovo morsko raslinje isto , dal je more još uvijek isto slano i dal je smokva još uvijek tako ukusna kad je zrela i meka i topi se u ustima. Očigledno su promjene stigle i moram se pomiriti stim, no dal je sa godinama i moje srce drugačije, duša i misli ? U njima ja sam još uvijek ona ista djevojčica koja je stajala sa didom na obali i gledala valove, brala baki cvijeće po brdu i uživala u mirisu raslinja,  maslina i grožđu. Dal je i danas to tako ? Vidjet ću kada odmakne malo dana…. No to je onda tema za neki drugi dan i blog.




nedjelja, 29. travnja 2012.

Priroda nam pruža zdravlje

Nanovo sam nabavila TIBETANSKU GLJIVU i nanovo uživam u finom i ukusnom, nadasve zdravom kefiru. Za sve koji ne znaju što je i za što služi ja ću kratko napomenuti iako možene na netu nači dosta toga, ali moram reči da je meni fenomenalna i da bi ju preporučila svima.

TIBETANSKA GLJIVA ZDRAVLJA 

Vrlo rijetka gljiva iz Indije. Zadnjih godina je ispitivana u Njemačkoj i dokazano je da je gljiva pravo čudo prirode, koje liječi ljude. 
Gljivu su uzgojili tibetanski monasi. Posjeduje sljedeća svojstva: 
Regulira naizmjenično obrambene materije u organizmu: 
- Liječi bolesti srca i oboljelih srčanih krvnih žila, razlaže holesterol u krvnim žilama. 
- Liječi žuč, čisti žučne kanale, dvanaesterac i razlaže žučni kamen. 
- Liječi gušteraču, jetru i slezinu. 
- Prirodno je sredstvo za potenciju kod žena i muškaraca 
- Liječi želudac i crijeva, otklanja čir. 
- Sama gljiva stvara antibiotike i liječi upaljena mjesta u organizmu. 
- Regulira krvni tlak. 
- Liječi bubrege i kontrolira mokraćne puteve. 
- Zadržava metastaze i njihov dalji razvoj. 
- Sprečava brzo starenje. 
- Smanjuje osjećaj zamora usljed stresa. 
- Posejduje sve vitamine za život. 

Jedna kura traje 20 dana, zatim 10 dana pauza. Kura se mora ponoviti barem 3 puta. Samo jednom gljivom lječit ćete sebe i svoju obitelj dugo godina. 

UPUTSTVO ZA JEDNU OSOBU: 

Prelije se količina od dvije male žličice, oprane gljive sa 1/4 neprokuhanog mlijeka 1,5%. Nakon 24 časa ocijedi se mlijeko kroz plastičnu žlicu (nikada ne koristiti metalnu žličicu). Procijeđeno mlijeko je gotovo za piće. 
Gljiva se zatim dobro opere pod tekućom vodom i vrati u opranu posudu. Prelije se ponovo mlijekom. Posuda se drži pokrivena na sobnoj temperaturi. NIKADA u frižideru 
Mlijeko se pije 20 dana uvijek uveče, prije spavanja. Nakon 20 dana usljedi pauza od 10 dana. Kura se ponavlja sve do nastupanja poboljšanja. 
Ako se gljiva ne prelije mlijekom, pocrni i nakon 24 sata gubi svoju moć lječenja, dakle i tokom pauze od 10 dana, gljiva se redovno pere i preliva mlijekom. Zdrava gljiva se udvostruči za 17 dana. Možete je poloviti i dati prijateljima i rođacima. Molimo da nakon raspakiravanjavanja odmah promjenite mlijeko. 
Gljivu je donio jedan profesor sa sveučilišne klinike u Glewitz-u (Poljska). Profesor Sokolovski, koji je radio 5 godina u Indiji oboljeo je od raka jetre i liječili su ga monasi ovom gljivom. Vratio se iz Indije 1997. god. i prilikom povratka je zamolio da mu daju komad gljive. 



četvrtak, 12. travnja 2012.

Kupiti ili napraviti

Iskreno nikada me nije privlačio sistem kupi i uredi, tj. vidjela sam mnoge ljude oko sebe koji bi jednostavno otišli u velike shoping centre i pokupovali namještaj i ukrasne predmete za svoja dvorišta, vrtove ili sjenice. Bilo da imaju novaca ili da se zaduže na kartice ili uvale u kredite, nebitno....bitno je da se pokažu svijetu i dovedu prijatelje, kako bi se hvalili sa namještajem od bambusa sa Himalaja i lončanicom iz Kine, skulpturom iz Afrike ili lepezom iz Japana. Ok štima to sve, neki uživaju u tome, samo ja jednostavno nisam taj tip osobe i više volim ono što izradim svojim rukama, što napravim od nepotrebnih starih sitnica, kada starinama dam neki novi sjaj i šarm i kada mi još to sve skupa posluži za uređenje mojeg malenog dijela dvorišta, vrta, svijetnjaka.

Ove godine mislim se poigrati paletama, raznoraznim cvijetnjacima od raznih ambalaža, starim košarama, željeznim stolicama i limenim kanticama i posudama za cvijeće. Šarenila vjerujem neće nedostajati, no mislim da ću iskreno uživati u tome i ove slike koje sam pokupila od kojekuda samo će mi biti vodić i smjernica, kako da obogatim svoj maleni životni prostor i pretvorim ga u carstvo romantike, odmora i mira. A ideja stvarno ima nepregledno.




Jednostavno, lijepo i šarmantno :)))

četvrtak, 22. ožujka 2012.

Proljeće

Ima i što ljepše nego kad se budi priroda ? Proljeće i vjesnici proljeća koji se izvlače lagano i sigurno iz zemlje, mame na osmjeh, bude nam osjetila i lagano nas podižu iz zimskog sna. Nakon hladnoče, bijeline i nakon sivila zime, radost šarenila, mirisa, boja i oblika.... Jedva dočekam proljeće, a mašta poludi. Uhvati me sređivanje cvijetnjaka, vrta, trava je mlada i zelena, uživam u jutrima provedenim u miru svog dvorišta, kupajuć se na suncu uživajuć. Maćuhice, narcise, ljubice i visibabe, potočnice, zmijski jezičci, bilje koje tek proviruje iz zemlje, tulipani i šafranići, začinsko bilje u mojim lončanicama.... Odjednom je toliko veselja, radosti, posla i sreče.

Treba uživati u svakom danu, svakoj zraci sunca i svakom trenutku :)





petak, 17. veljače 2012.

Romantika u sobi

Mirisi eteričnih ulja, svijeće i polumrak..... romantika.... Da , ali i mnoga ljekovita svojstva koja prate ovakve romantične trenutke. Dok sam imala užasne napade migrene mrak mi je bilo jedino sigurno mjesto u koje bih se povlačila. Za trenutke opuštanja, kada smo nervozni i napeti, kada nam je dan bio stresan, a jedva dočekamo veče, mješavina eteričnih ulja u bilo kakvim posudicama su više nego dobro došli. Često puta stavim i kore naranče za kamin, miris limuna koji ostavim negdje nakon što ga iscijedim u čaj, mirisi klinčića i cimeta.... Sve je to kombinacija od koje se lakše prepustim miru i blaženstvu večeri i lakše zaspim. Ma naravno da je tu još i lavanda, ružmarin. Dovoljno je da sušeno bilje izmješamo u mužari, zamotamo u tanku gazicu koju možemo naravno i svezati i urediti kao cvijet i postavimo na dugački štapič (može oni za ražnjiće). Ove 3 malene dekorativne vazice koje sam napravila upravo sam namijenila za takvu svrhu. Biti će držači mirisnih štapiča u mojoj sobi.

Još jedan novitet danas je boca za ružin sok koju sam radila prema naruđbi, a odiše isto tako romantikom i nježnošću. Ruža je najljepši poklon za svaku ženu,no kada se ona pretvori u dekoraciju na boci dodatno potiće maštu i stvaralašto. U mojoj boci stanuje domaći sok od ruža, nježnog i osebujnog mirisa i okusa, a uskoro stiže i boca za sok od bazge, naranče, limuna, đus ....